|
|
| < | travanj, 2011 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
trudim se...
pisati...
iznijeti dušu...
da ju zgazite...
zgazite ju...
makar ćete vidjeti da postoji...
Navest ću neke od blogova koje redovito posjećujem, ovo su samo neki, ima ih još puno više, ali nema smisla da ih sve pišem...
Knjiga pjesama
Tiamat
Ledy Nada
Svaki dan hodnicima otvorene duše kročim,
da dotakne me širina tvoga duha,
svaki dan živim otvorenih očiju
da lik tvoj ne promakne mi,
da na tren te samo vidim,
i pozdravim te.
I nestanem.
Samo to što si tu meni je sve,
sam to što postojiš meni je dovoljno,
samo jedan pogled na tebe,
jer znam da od toga više ne će biti moje.
O,
kad bi samo znala
kako bih ti htio dati ovu pjesmu,
i ovu, i sve druge koje tobom su optočene.
I sve one komadiće svoje duše što sam ju za tebe pokidao.
O,
kako bih ti htio reći toliko toga,
sve svoje priče, i snove
i nadanja i vječnost.
O,
kako bih ti htio pričati o vječnosti...
Vječnosti tebe kao dijela mene,
vječnosti raja naslikanog za nas,
vječnosti
što nikad neće ni početi.
A znam da osjećaš moj pogled
i čuješ moje srce kad si blizu.
I znam da sve znaš;
sve misli moje i snove ne možeš ne vidjeti.
A opet;
tišina vlada.
Samo tišina između tebe i mene,
poput oluje što nastaje
bubnjiće mi kida,
i nosi nadu,
i nosi tu prokletu nadu,
i utjehu što ju ne želim.
I doista, nadam se.
A znam da se nemam čemu nadati.
I čuvam svoje srce za tebe, ali ti ga ne dajem.
Ne dajem ti sebe jer znam da te nisam vrijedan.
I ne dajem ti svoje srce
Jer znam da voliš vrjednije darove.
I znam da ne treba ti moja duša,
a ipak ju čuvam za tebe tako škrto.
Čuvam cijelog sebe samo da pogledaš me jednom,
čuvam cijelog sebe
i prekrivam se tišinom.
Prekrivam se tišinom
i čekam da razbiješ ju u more poljubaca,
da rastališ ovaj jad što usnuti mi ne da,
da budeš sretna,
sretna, jer me možeš svojim zvati.
Sam poput ruže u pustinji
što zadnju kaplju vode
u stisku latica svojih skriva;
sam poput jabuke rujne
na stablu u ogrtaču prosinca.
Sam, dok lešinari utrobu
mi razdiru,
stidim se
dok pustinja života moga
natapa se krvlju,
krvlju jadnom, hladnom, sve manje rujnom.
Plačem...
Zbog boli,
zbog stida,
ili samo što sam sam?
Tko reći mi može zašto suze mi oči magle?
Tko može mi reći da je tu,
uz mene,
kad svi me napuštaju,
svi pogled od mene odvraćaju,
kada svi od mene bježe,
a samo lešinar novi
na moje tijelo silazi,
i utrobu mi ždere,
a ja ni zaplakati više ne želim,
jer suze mi nitko vidjeti neće...
Tako dugo oči moje prema nebu usijanom pogled upućivale su,
tako dugo tijelo moje kišu očekivalo je da blato s njega se opere.
I pale su kiše, s osmjehom kišu upijao sam,
i sada kiša tijelo mi pere,
no osmjeh gubi se,
dok gromovi kraj stopala mi odjekuju,
dok vjetar kosti mi lomi,
dok sunce kroz oblake navire,
a ja i dalje mirnu ljetnu kišu želim,
i nadam se da ostat će uza me
i nadam se,
jer volim ju koliko voljeti se može.
A ona s vjetrovima sjevernim od mene bježi,
ne ostaje,
a ja se nadam,
i iz dana u dan molim se da veže se uz biće moje
da shvati da bez kapljica njezinih na licu svome ja živjeti ne mogu,
jer volim,
i nadam se da bit ću voljen,
iskreno...
mogli ste primijetiti da baš i nema previše pjesama u zadnje vrijeme
to je stoga što mi je glavni motiv za pisanje-patnja, uglavnom ljubavna
a budući da sam trenutno sretno zaljubljen, a ona baš i nije previše zaluđena poezijom, nemam nekog razloga za pisanje, bar ne pisanje poezije.
pišem pisma u kojima izlijevam svoju dušu samo njoj, u kojima joj se cijeli darujem iskrenije nego li je to moguće u pjesmama.
a potpuna slika moje duše nije za oči voajera, tako da ih neću objavljivati
možda napišem koju pjesmu (poput ove poslijednje) koja će biti izazvana uzvraćenom ljubavlju,
ali nadajte se da neću imati razloga pisati bolne pjesme kao nekoć!
Sa litice života svoga prema nebu pogled bježao mi je,
prema zori ružičastoj, prema bakru večeri sjajne,
zemlju za sobom ja ostavio sam
zbog uspomena svih.
Nebu divio se, sjaju što oči mi je spalio.
Na litici života svoga ja osluhnuo sam ples valova,
onjušio ljepotu pjene što i Afroditi život dala je,
i dišem, obuzet, srce mi lupa,
za ruku meka ruka me vuče,
s litice u zagrljaj Amphitrite ja padam, sretno.
Tvoj sam, o, kraljice mora, vodi me.
Tvoj sam u trenu,
kad samo jedan udar vala
o litici života moga
dovoljan bio je da tlo mi
pod nogama otme,
samo jedan val,
makar osluškivao sam ih bezbroj puta,
samo jedan val dovoljan je bio
da pun ljubavi u zagrljaj
Amphitrite ja padnem...
Na hrid patnje ako bi te nevolje svezale,
poput Andromede svezane za žrtvu,
vapaj tvoj u ušima odzvonio bi mi,
poput Perzeja spasenje bih ti donio,
jer jedino ti zaslužuješ ga.
U Dveri smrti hladne
kad poput pjeva ptica što iz sna me bude
tvoj glas dozvao bi me,
u zagrljaj pohitao bih ti
da ljubav svoju ti pokažem,
kao Orfej Euridiki
u vremenima onim davnim,
jer jedino tebe čuo bih,
o, jedina kojoj srce moje pripada.
I kosti da mi puknu,
zemlju bih mjesto Atlasa na plećima svojim nosio,
da usta tvoja riječi molbe te uputile bi mi.
Ruke slomljene bol osjetile ne bi
jer ti na Zemlji toj hodiš,
u stopama dah proljeća ostavljaš,
o, jedina moći te.
Ako izlaz iz tame svakodnevne
od očiju bi ti bio skriven,
znaj da bio bih tu,
zlatnu nit spasa pružio bih ti,
kao Arijadna Tezeju u labirintu oca svoga,
jer jedino uz tebe bio bih navijeke.
Jedina kojoj utjecat ću se
u svijetu ovom pod stopama svojim,
o, jedina tako savršena,
znaj da ljubim te...
Pjevat ću ti pjesme, noći svake, svakog dana,
Stihove svoje duše, suzama protkane.
Dane, i dane, i tjedne nebrojene
Tebi, tvom osmjehu dadoh sretno,
Smijeh, i smijeh, i sreća silna
Duh bi mi satirala samim pogledom na te.
A sad te nema, čak ni bila nisi tu,
Samo sjenka što kraj mene treptala je
I dalje duh mi gazi.
Što može jedno biće kada nemoćno je tako,
Kada ni stihovi, ni suze, ni prošnje, ni ljubav,
Pogled prema njemu od očiju tako divnih
Privući nisu znale?
Što jedno biće može
Kada ljubav gasne sada, no tinja i dalje,
I nada se, uzaludno,
I kao da pahulju snijega na suncu traži
Dok ono prži mu lice,
I kada plače suzama gorkim
Čekajući da pogled na njega baci
Ona, jedina na svijetu ovom.
Volim, silno ja volim, vjerno.
I ti, o jedina, voliš.
Vjerno ga voliš, kažeš i vječno.
A ja i dalje pjevat ću ti,
Unutar svog duha,
Pjevat ću ti pjesme, nečujno,
Nadat ću se navijeke,
I gledat zrake sunca prokletog,
Da ne bih ugledao pahulju tvoje ljubavi…
bi li bilo neetično da objavim neke postove iz arhive?
trenutno sam u takvoj situaciji da nemam apsolutno nimalo inspiracije i stoga bih se htio ispričati svim onima koji tu i tamo očekuju neki post
bit će ih, samo se moram malo sabrati...
Što čovjeku ostane na duši,
što može iznijeti stihovima svijetu,
kada ništa ne osjeća,
kada ničemu ne nada se,
kada voli,
a kao da ne voli,
i kada ona to zna,
a kao da ne zna,
i kada možda bolje bi bilo da uistinu toga nije svjesna.
Boli srca više nema,
vrijeme ju uze,
ekstatične sreće ni bilo nije,
da ona motiv mi bude.
Čekam, i čekam i doći će taj tren,
doći će tren kada moći će biti moja,
ali znam, da ni onda neće moja biti...
Euterpa muza, posjetit me neće,
ni nije,
neka,
možda to je i bolje,
a sada pišem riječi ove,
poput pjesme što ih pisah prije,
no ovo nije pjesma,
ovo samo jadanje je,
jadanje nikoga vrijednog pažnje...
Zašto bijedan sam tako kada
riječ jedna sa usana onih slatkih
snagu dovoljnu ima da očaj bijesom protkan
u ljubav ponovnu pretvori divnu?
Zašto tako naivan sam kada
i dalje vjerujem glasu
iz dubine duše svoje kada kaže
da nade ima?
Um zbori mi glasno, no gluh sam,
ne čujem riječi razuma svoga
i kao da zlatnom teletu ja se klanjam
i stihove kujem iz zraka gologa.
Zašto uvijek prijatelj sam najbolji
i bez mene kao da ne može živjeti,
živjeti bez mene, a ni sa mnom.
Zašto treba me napola,
kada ja nju trebam tako snažno?
Zašto ne treba me tada dušom svom?
Zašto napola me treba,
kada pobjeći želim,
kada srce od boli sačuvati se trudim?
Zašto tada ne treba me nimalo?
Zašto tako nesposoban sam
sa volim napola, da...
da budem bez želje za ljubavlju savršenom?
A opet tu sam, jer treba me,
a opet tu sam, jer trebam ju,
makar samo dopola...
